• Image
  • Image
  • Image
  • Image

Viktor Vida - Stanovnik svijeta

Boka Kotorska uvijek je bila inspiracija za umjetnike. Raznoraznih pogleda na svijet, raznovrsnih umjetnosti. Slikara, pisaca, vajara, kipara... Ali Boka Kotorska nije samo vjekovna muza umjetnika, ona je istovremeno i onaj dio Crne Gore, koji je ne samo najmlađoj evropskoj državi, već i svijetu darovao veliki broj znamenitih imena, koji su ovaj, nekad možda i previše siv i tmuran svijet učinili ljepšim. Jedan od njih je svakako i veliki bokeški pjesnik Viktor Vida.

Rođen je u Kotoru 2. oktobra 1913. godine, a u Zagrebu je diplomirao istoriju jugoslovenske književnosti i italijanski jezik i književnost. Svoje prve pjesme objavio je u nikšićkoj „Slobodnoj misli“, a njegove pjesme veoma brzo su postale cijenjene i čitane u tadašnjim pjesničkim krugovima, ali čini se da nikada nisu bile toliko značajne koliko danas. Pjesnička sudbina, pogodićete... Da najveću slavu doživi onda kada ga više nema sa nama. Inače, za Viktora Vidu karakteristično je i to da je njegov pjesnički doživljaj bio veoma sličan onome kakav su imali recimo Tin Ujević ili Anton Gustav Matoš, s tim da je njegov odnos prema životu, ali i prema spoljašnjem svijetu, bio još intimniji, izraženiji.

U suštini o Viktoru Vidi kao pjesniku možemo govoriti sa dva aspekta. Jedan je onaj do odlaska u Argentinu, jedan onaj koji je nastao živeći u dalekoj južnoameričkoj zemlji. Dalekoj... Od čega? Pa od onoga što je Vida najviše volio. Daleko od njegove Boke Kotorske, o kojoj je i u Argentini toliko pisao. Upravo u tim pjesmama osjećala se sva dubina tuge jedne duše, odvojene od rodnog kraja, pa se možda i u njima mogla naslutiti zla kob koja ga je pratila cijeli život. Zla kob koja će i dovesti do tragičnog okončanja jednog mladog života. Nezadovoljan svojim životom, daleko od rodne kuće, suočen sa besmislom i tugom koja ga je okruživala, ubio se u 47. godini života, 25. septembra 1960. godine. 

Za sebe je uvijek govorio da je Bokelj, a oni koji su ga poznavali govorili su da je stanovnik svijeta, prepoznatljivi pacifista i kosmopolita: Isticao se po svome vrhunskom obrazovanju, a pjesme je pisao čak i na italijanskom jeziku. Iza njega ostale su četiri zbirke poezije: "Svemir osobe", "Sužanj vremena", "Otrovane lokve", "Otključana škrinjica".


MODEL ZA UGA

Razgovorljiv, trajno prisutan u tadašnjoj maloj studentskoj društvenoj pozornici on je u isto doba trajno groteskno karikiranom i stilizovanom gestikulacijom, svojom barokno teatralnom frazom prikrivao neku tajnu, ponore svoje intime, svoje iskonsko lice.

Tako ga je opisao Marijan Matković pa nije slučajno poslužio Ranku Marinkoviću kao model za lik Uga iz romana "Kiklop".

ČOVJEK BEZ GROBA

Ono što posebno zabrinjava je da se velikom Viktoru Vidi ne zna mjesto vječnog prebivališta, prije svega zbog porodične nebrige. Pretpostavlja se da njegovi posmrtni ostaci leže na jednom od sirotinjskih ogromnih kolektivnih raka u Buenos Airesu.

ZBOGOM, KUĆO BIJELA

Zbogom,  kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti krunu krov.
Zbogom, kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!
Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.
Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.
Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.
Evo, sunčan trak
Pada u sobu, kroz kapke,
i traži bosa dječaka


SVRGNUTI CAR

Prezren od svirača i skupe ljubimice,
jer je moje carstvo dotrajalo,
u perivoje siđoh, da oslobodim ptice,
a milosrdni stotnik dâ mi krčag vina.
Na mahovini usnem
(kao nekod na dojci plesačice).
A kad se probudih,
izboden, krvav, nad mojom svijetlom šumom
crn je mjesec sjao.
Dojaši ratnik, preda me zbunjen stade
i javi mi, da carstvo –
moja domovina –
bez bitke, šaptom pade.
Prokunem svijet i htjedoh razbiti krčag,
al se predomislih:
ne vrijedi ni pola oke vina!
Pa ispih ga na dušak.


ZABORAV

Poslije pokopa čovjek ostane sam.
A još je dan i sunce sja
spokojno nad grobljem.
Trave miruju i sve sve miruje,
samo pčela zuji.
Kvrcne grančica, odprhne kos:
Sad počinje vijek zemaljskog ništavila.
Njima u gradu sjena je tek do ramena.
On je zov u sjeni ispod kamena.
Samo prvih dana (kad se javi zvijezda)
mislit će na njega.


ANDJEO MRTVIH

Andjeo mrtvih silazi u kotlinu
da obidje usahli puk, zemlju,
što se mrvi.
Od kacige do stropa
teče mu sjaj
-suze mladosti -
u sazganu travu.
On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.
Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.
Na mjesečini pjeva
Andjeo smrti